Apologija ljubavi

Urednička recenzija

Apologija ljubavi

Sven Adam Ewin, pjesnik

Na prvo čitanje posve je jasno da je ova makedonska poetesa svladala sve tajne zanata pisanja poezije, ali ono što je važnije od tehnički ispisanog rukopisa jesu snažni damari proživljenosti teme, ovaj put ljubavne. Odmah moramo napomenuti da se ne radi o provali sentimenta rane zaljubljenosti, nego o rafiniranim sentencama zrele žene, koja temi prilazi polivalentno, vješto upravljajući snažnim emocijama koje su uvijek u podlozi njenog vokabulara. Zato nisu slučajni naslovi njenih pjesama, kao na pr. Umjetnost ljubavi, Umjetnost stvari, Umjetnost poljupca, Umjetnost čežnje, u kojima, pomalo sa distance, sučeljava kategorije Ljubavi, Beskraja, Vaseljene, Boga, da bi mogla tematu koji je zaokuplja, dati koordinate Vječnosti, što ljubav kao ishodište i uvir najuzvišenijih osjećaja između dva bića svakako je. Taj osjećaj uzvišenosti tjelesnog i duhovnog pripadanja duboko obilježava gotovo svaki njen stih kao rijetka dragocjenost cjelokupnog njenog ljubavnog kanconijera, a po snažnoj ekspresiji treba li bolja ilustracija od ove minijature (Umjetnost poljupca):

Miris zemlje

spaja

magnetske polove

nemirnih voda

Nebo je ukusna usna

što se uzvisila

do krila

svog doma

Glavna osobina stila J. Marinkovik je izvanredna lakoća kojom plijeni čitatelja, ali i koja bi mogla zavarati svojom ljupkošću na prvu loptu, jer iza nježne glazure naziru se slojevi za druga čitanja, zato je njena ljubavna poezija nalik prelijepoj ženi koja nas ne osvaja vanjskim dražestima nego dubokom unutrašnjom ljepotom, koju se otkriva sediment po sediment.

Tome pridonosi i njen izbor loma stihova u slobodnoj formi, stihovi koji kaskadno ubrzano padaju prema suspregnutom klimaksu, da bi se na kraju, umjesto očekivane poante, pjesma završila ljupkim odmakom u trivijalu. K tome njena kratka forma pridonosi utisku ulovljene misli, mudrosti, sentence, a uvijek s dozom napetosti tako nužne kad se radi o ljubavnoj poeziji kao takvoj. Tome se mora dodati i suptilnost kompozicije s gotovo uvijek utkanim fragmentima erudicije i lektirne građe, što tekstu daje dodatni šarm obrazovanosti i multidisciplinarnosti.

Njena ljubavna poezija mi se čini možda kao spoj hormonalnih fluida koji sublimiraju na površini u eteričnost, nalik fragmentu iz vrlo uspjele pjesme Ovi nježni vjetrovi:

Ali ova farizejka

nedirnuta je

od zemaljskih tvari

ova farizejka

zapalit će oganj

na hvatu kopna

u drugoj dimenziji

nedostižne tišine

U njenoj poeziji, dakle, dominantna je kratka, slobodna forma, koja zahtijeva vještinu pregnatnog i lapidarnog građenja zadane teme i to ona radi s punom odgovornošću i prema sebi i prema čitatelju. Ponekad su joj dovoljne svega dvije rečenice “u pet sekundi” (Ljubav je mudra poezija) pa da bljesne misao o ishodištu ljubavi u “mudroj poeziji”, što bi mogla, u kratkom, biti gotovo definicija cjelokupnog njenog pristupa tematici ove knjige.

No kao kontrapunkt tome, ona se ne ustručava iznijeti u gotovo epistolarnoj formi svoj proplamsaj dnevne zaljubljenosti u, nazovimo to, “živu osobu” (Sergej u Posljednjem plesu grijeha), što ciklusu njenih pjesama daje iznenadnu svježinu neposrednosti i ta pjesma odjednom preuzima ulogu centromera u knjizi, slično centromeru u DNA, što veže dvije spiralne zavojnice u strastvenom plesu elementarne ljubavi, dakle života samog, a sve to rečeno iskreno i neposredno:

Ja i sad zamišljam

kako ti treperi glas

dok slušam

muziku Puccinija

 

ili (iz pjesme Tebi, ljubavi moja):

 

I nitko ne zna,

ne, nitko ne zna

da od zvijezda

vajam tvoje lice,

tvoju kosu,

tvoje prste,

tvoje ruke

što sobu moju pune

svemirom i grijehom

I na kraju, ako količina čitateljskog povjerenja u riječ čini poeziju, onda je ovo vrhunska poezija, jer ja joj kao čitatelj stopostotno vjerujem.