Aleksa u privatizaciji

100.00kn


Kombinacijom različitih, već oslušnutih žanrova i postupaka, i književnik Srećko Marčeta iza kojeg već stoje tri zapažena prozna uratka: Najteže je stranac biti – Ni tamo ni ovdje, Najteže je stranac biti – I ovdje i tamo, Najteže je stranac biti – Svuda pođi, kući dođi u svom novom djelu, znakovitog naslova Aleksa u privatizaciji koji također naslućuje trilogiju, usuđujem se ovdje napisati, itekako je nastojao postići dostojan uradak kao što je to u svojim djelima činio i sam Barth, uradak koji će zaokupiti pozornost današnjeg, prije svega, mladog modernog čitatelja i zadovoljiti njegov izoštren ukus i potrebe.

Ilija Matić

Kategorija:

Description

Susret sa književnikom

 

Nekada sam volio ljeta, i to nije bilo tako jako, jako davno. Volio sam ih zbog nezaboravnog ušuškavanja, ušuškavanja koja su me znala dražiti danima. Jedno takvo ljeto, rumeno ljeto, prožeto s mirisom toga zaboravljenog ušuškavanja, donijelo mi je susret s rukopisom književnika Srećka Marčete, ali i iznenadni susret s američkim književnikom Johnom Barthom, točnije zakašnjeli susret s njegovom razvikanom knjigom Izgubljen u lunaparku (Lost in the Funhouse, 1968.) u prijevodu Maje Tančik, a koju je daleke 2006., uz kratki esej Književnost iscrpljenja u prijevodu Nade Šoljan, objavio nakladnik IBS iz Zagreba. Ne znam zašto sam ispustio jedno od najznačajnijih književnih djela druge polovice XX. stoljeća, niti zašto sam ispustio taj glasoviti esej u kojem Barth opisuje probleme književnog postmodernizma, ali i svoju poetiku.

I danas, dok sam iščitavao taj rukopis književ-nika Srećka Marčete, rukopis koji bi se mogao svrstati u neku vrstu „metafizičkog dnevnika“. I dok sam ga iščitavao kroz nekakve kratke stanke, iznova je izranjala misao o tom upitnom „ispuštanju“, koja je kod mene stvarala jaku nelogičnost, prije svega zbog spoznaje da sam djela Johna Bartha izdizao iznad mnogih ostalih. Njegovi fascinantni romani Ploveća opera (The Floating Opera, 1956.), Kraj puta (The End of the Road, 1958.), Trgovac duhanom (The Sot-Weed Factor, 1960.), Giles, jarac-dječak (Giles Goat Boy, 1966.), Pisma (Letters, 1979.)…, itekako su bili prisutni za vrijeme moga boravka u Njemačkoj. Problematiziranje književnih izričaja i stalni podtekst njegovih djela, čine ga istaknu-tim piscem postmodernizma i njegov doprinos suvremenom pripovijedanju, nezaobilazan je i neprocjenjiv. Možda bih danas odgovor na ovo, samome sebi postavljeno pitanje mogao jednostavno pripisati mojoj izgubljenosti, koja me zahvatila krajem 2001. nakon iznenadne smrti osobno mi drage, Njemice, Elvire Kalke iz Stuttgarta, tada vlasnice njemačke nakladničke kuće Kalke, gdje sam niz godina obnašao i funkciju urednika. No, vratimo se opet književniku Srećku Marčeti i njegovom kratkom proznom rukopisu Aleksa u privatizaciji i potražimo zajedno te niti koje se isprepliću s nitima vezanim za ovu moju priču o američkom književniku Johnu Barthu.

Američki apostol i prorok, utemeljitelj i najvredniji praktikant američkog postmodernizma, John Barth, u tekstu Književnost obnavljanja, sa znakovitim podnaslovom Postmodernističko stvaralaštvo, tvrdio je da se umjetnički žanrovi i forme s vremenom istroše, drugim riječima, da je umjetničke konvencije u postmoderni potrebno odbaciti, nadvladati, preoblikovati, a sve to kako bi se stvorilo novo i vitalno umjetničko djelo koje će zaokupiti pozornost čitatelja svoga vremena i zadovoljiti njegove recepcijske potrebe.

Kombinacijom različitih, već oslušnutih žanrova i postupaka, i književnik Srećko Marčeta iza kojeg već stoje tri zapažena prozna uratka: Najteže je stranac biti – Ni tamo ni ovdje, Najteže je stranac biti – I ovdje i tamo, Najteže je stranac biti – Svuda pođi, kući dođi u svom novom djelu, znakovitog naslova koji također naslućuje trilogiju, usuđujem se ovdje napisati, itekako je nastojao postići dostojan uradak kao što je to u svojim djelima činio i sam Barth, uradak koji će zaokupiti pozornost današnjeg, prije svega, mladog modernog čitatelja i zadovoljiti njegov izoštren ukus i potrebe.

Moram se opet vratiti američkom književniku Johnu Barthu. U drugoj polovici šezdesetih godina prošlog stoljeća  otprilike 1967. ili 1968. književnost se našla u dotad nepoznatoj situaciji  modernistička su se pisma iscrpila, a i cijela Gutenbergova galaksija našla se pred munjevitim medijskim blickrigom. Pisci toga doba iznenada su se našli u nezavidnoj situaciji  morali su se početi prilagođavati novonastaloj situaciji, a u borbi za pozornost čitatelja, otkrivati nove postupke i služiti se novim strategijama. Među ostalim, služiti se i sintetiziranjem iskustava raznih novih i starih proznih izričaja.                                                 Postmodernizam je teško definirati kao cjelovit sustav. Postmodernizam neprestano ispituje modernizam, a sam prefiks „post“ u slučaju postmodernizma nužno ne označava ono što dolazi poslije. To je vrsta „post-a“ koja propituje, ali ne ukida i poništava pitanja modernizma. Prema najopćenitijim naputcima, modernizam utjelovljuje mišljenje i praksu o cjelovitosti sustava, vjeru u um i pojedinca, progres u povijesti i tako dalje. Nasuprot tome postmodernizam kroz kritiku te vjere, u krajnju mogućnost umne zbilje, razotkriva nataložene diskurse moći, neprestanu opasnost totalitarnog uništavajućeg nasilja, ali i mogućnosti otpora kroz nove oblike mikrosocijalne politike, manjih marginaliziranih grupa, antihijerarhijskih sustava i tako dalje. No mora se prihvatiti da je Postmoderna donijela i ogromne obveze  stvoriti pozornosti vrijedno djelo  ali i određene poticajne slobode. U postmoderni je sve moguće, jer ništa nije zabranjeno.

Književniku Srećku Marčeti ne znam koliko su američki književnik John Barth i postmoderna bili bliski pri stvaranju njegova novog djela, no krajnji cilj koji si je on postavio, svakako je dosegnut. Stvorio je pozornosti vrijedno djelo, stvorio je, nošen krilima „slobode” do sada i nešto nezabilježeno u povijesti mlađe književnosti, a to je „knjiga u knjizi”.

Nisam se namjerno ovdje u svom uvodnom tekstu okrenuo detaljnoj analizi djela i to isključivo zbog odličnih književnih kritika na njegova prethodna tri objavljena djela u Hrvatskoj djela koja imaju itekako dosta povezanosti sa ovim novim djelom. I ovdje u ovom djelu kao i u tim prethodno već objavljenim djelima prisutna je fabularna napetost. I to na tematskoj i stilskoj razini njegova iskaza iščitljive su temeljne karakteristike do sada neiščitanog muškog pisma na razmeđi tisućljeća: naglašena autobiografičnost i asocijativnost, križanje žanrova, fabularna fragmentarnost velikih i malih meta-priča, autoreferencijalno tematiziranje muških, da dobro sam napisao muških sudbina te potraga za subjektivitetom. No, moju je pozornost književnik Srećko Marčeta zaslužio, prije svega, zbog te „slobode” koju je on u svakoj rečenici ovoga uratka utkao, a koju danas, iako je suvremena hrvatska književnost odavno već obilježena europskim literarnim strujanjima i raznolikošću poetičkih iskaza, rijetko ili gotovo nikako ne susrećemo u djelima hrvatskih književnika i književnica.

Zaključimo: Devedesete su okarakterizirane godinama dokumentarizma jake zbilje, kada pisanje postaje tek privatna gesta i kad se pojavljuje niz osviještenih autora, čije se poimanje književnost ne iscrpljuje pukom stvaralačkom potrebom, već u literarnome činu prepoznaju moćno mjesto vlastite identifikacije. Transformacija, dotada slabog autorskog subjekta, postaje svojevrsni kulturni fenomen, što kulminira jačanjem postmodernog autorskog narcizma naših dana.

Književnik Srećko Marčeta, pridružuje se grupi autora koje su u Hrvatskoj još davnih devedesetih godina prošloga stoljeća, svojim tekstovima postmodernistički osvješćivali različite načine oblikovanja osobnoga identiteta, javno artikulirajući probleme unutar društva u kojemu su živjele. A autor koji nadilazi sve moguće ladice i etikete, koje smo mi smrtnici skloni dijeliti kreativcima da bismo ih „pripitomili” i približili vlastitoj mjeri, ako i ne bude odmah svrstan u tzv. elitnu literaturu, zasigurno je vrijedan upoznavanja. Srećko Marčeta za one čitatelje koji ga još nisu dotaknuli i itekako je vrijedan upoznavanja.

Ilija Matić