Akrostih šutnje

120.00kn


Back Cover

U tekstu preovlađuju pjesme o ljubavi, a ljubav se u njima manifestira kroz lirske slike i emocije koje izbijaju iz njih, u rasponu od prvih znakova ljubavi između dvije osobe, preko svih njenih složenih nijansi, kvaliteta, intenziteta, kao i njen razvoj od prvih pogleda, preko osjećanja zanosa, poleta, radosti, sreće, potom čežnje, ljubomore, zatim tuge, patnje zbog neostvarenih očekivanja, zbog gubitka ljubavi i sl.

I, što to uopće znači ispisivati ljubav u suvremenom dobu, dobu automatiziranih poruka, virtualne slike i fotke, nezaustavljivih palčeva po mobitelu, digitalizirane stvarnosti?

Napisana knjiga ljubavne poezije je znak da još uvijek postoji istinska ljudska, stvarna, objektivna komunikacija i ljubav kakvu nam donosi suvremeno postindustrijsko doba i globalni informacijski sistem nebrojenih, kratkih informacija, neba slika i fotki u gomili usamljenika.

Jašić Fikreta, mag. komp. knjiž. i bib.

Kategorija:

Description

U tekstu preovlađuju pjesme o ljubavi, a ljubav se u njima manifestira kroz lirske slike i emocije koje izbijaju iz njih, u rasponu od prvih znakova ljubavi između dvije osobe, preko svih njenih složenih nijansi, kvaliteta, intenziteta, kao i njen razvoj od prvih pogleda, preko osjećanja zanosa, poleta, radosti, sreće, potom čežnje, ljubomore, zatim tuge, patnje zbog neostvarenih očekivanja, zbog gubitka ljubavi i sl.

I, što to uopće znači ispisivati ljubav u suvremenom dobu, dobu automatiziranih poruka, virtualne slike i fotke, nezaustavljivih palčeva po mobitelu, digitalizirane stvarnosti?

Napisana knjiga ljubavne poezije je znak da još uvijek postoji istinska ljudska, stvarna, objektivna komunikacija i ljubav kakvu nam donosi suvremeno postindustrijsko doba i globalni informacijski sistem nebrojenih, kratkih informacija, neba slika i fotki u gomili usamljenika.

Jašić Fikreta, mag. komp. knjiž. i bib.

 

Reviews

Urednička recenzija

Kontekst rađanja i kontekst percepcije, konzumacije teksta                                             

Za interpretaciju i analizu pjesničke zbirke Akrostih šutnje, interpretatoru čitaocu su ponuđeni mnogobrojni metodi, kao pomagala u promišljanju navedene zbirke. Suvremena književna teorija i praksa, te estetika, nude razuđenu spiralu metoda do otkrivanja, osvjetljavanja egzistencije i esencije umjetničkog djela.

Biti interpretator, analitičar umjetničkog teksta nije jednostavan zadatak, jer je nužno, a pri

uplivu u umjetnički tekst, načiniti distancu naspram pjesmi i pjesnika / kinje, između kojih, od

trenutka rađanja pjesme, postoji snažna koherentnost. Interpretacija pjesme, poezije zauzima važno mjesto u poetici pjesništva, u filozofiji, točnije u estetici. Interpretaciji umjetničkog teksta, koji je čista kreacija ljudske, odnosno pjesničke duše, ne smijemo ni u jednom trenutku prići sa slučajnim književnim ćaskanjem, sudom, ili sa jednostavnom izrekom ukusa, već jedino sa sistemskom analizom pjesničkog diskursa u svjetlu recepcionizma, te komunikacijske snage jezika teksta na relaciji konteksta njegovog rađanja, nastanka ili produkcije i konteksta njegove percepcije i konzumacije.

Pjesničku zbirku Akrostih šutnje napisala je mlada pjesnikinja. Mlada po godini rođenja, ali stihom i semantikom iste, nerijetko nadilazi svoje godine, a da se pri tome, u označiteljskim konotacijama mnogobrojnih pjesama, osjeća sačuvano dijete. U dubini pjesničkog, odnosno lirskog subjekta pojedinih pjesmama, se skriva ozračje čiste dječja ljubav, koja je jasno izražena, ilustrirana i semantizirana kroz stihove:

 

Volim jutra koja dovode dan

I nježno ga vukuć’ za ruku

Pjesmama mame u novi san

 

Volim valove na kojima boje,

zvuci i toplina lete

...

Volim svakog  tko je iskren i pomalo lud

Volim, volim, mnogošta volim ja

 

A volim i tebe, samo nek se zna: -)

 

(„Što volim“)

 

Akrostih šutnje u tišini snažnog i glasnog jezičkog izraza                                                     

 

Pjesnički subjekt navedene zbirke pjesama se  ispisuje kroz akrostih: O mene, O tebi, O nama.

Kroz riječi, stihove te kroz slojeve pjesničkog jezika i izraza Akrostih šutnje, tematizira se fenomen i zagonetka ljubavi, ljubavni problemi i manifestacija ljubavi u svim njenim fazama, zatim misaonost, refleksija života, problem čovjeka kao izoliranog bića zajednice, problem čovječanstva i čovječnosti, te mit o vječnom tragalaštvu za ljepotom, dobrotom, za ljubavlju, kao i patnja postmodernog, izoliranog, sadomazohističkog bića, zvanog čovjek, koji je ubačen ili pao u mrežu ovozemaljskog diskurzivnog kaosa, s kojim se poigrava jezik u svom aktivizmu kroz kontekst.

Zbirka pjesama Akrostih šutnje počinje snažnim pjesničkim  izrazom, koji implicira sinesteziski glasovni simbolizam i povezanost različitih osjetila.

 

     Leptiri su jedini miris mog djetinjstva koji odiše srećom.                                                 

 

U ovom slučaju nisu povezana osjetila izazvana samo vanjskim utjecajem, već su se povezali doživljaji unutar ljudskog, odnosno pjesničkog bića. Stoga sinestezija u ovom pjesničkom izrazu predstavlja metaforu, u kojoj su leptiri nosioci božanske svjetlosti, kakvom su obasjana mnogobrojna lijepa, poletna i sretna djetinjstva, koja mirišu.

Naslov pjesničke zbirke Akrostih šutnje je strukturalna jedinica i snažna pozicija teksta ove

zbirke, koja upućuje na akro šutnju.

Svaki od strukturalnih naslova zbirke (O meni, O tebi, O nama) se može postaviti u vertikalu cjeline zbirke. Oni su funkcionalno uvezane sintagme, koje predstavljaju  jedan oblik autoreferencije, metatekstualne naznake i jaku poziciju teksta. A njihovo porijeklo, odnosno porijeklo ili nastanak ciklusa O tebi, O nama, možemo dovesti u vezu sa općim osjećanjem otuđenosti, suvišnosti, apsurdnosti, distanciranosti, koja prožimaju lirski subjekt. Pokušaj strukturalnog raslojavanja teksta na naznačene komponente, je pokušaj psihološke razgradnje lirskog subjekta i njegovog pogleda na svijet.

Međutim, pošto svaki stih, svaka strofa, na neki način implicira određeni stav, emociju, poziciju lirskog subjekta, koji se provlači kroz tekst, kroz kategoriju lica ja, ti, mi, proizilazi iz toga i uočava se semantizacija istih. Ti i mi u navedenoj poeziji predstavljaju projekciju i transformaciju ja u distancirano ti i mi.

Poezija jeste mikrokosmički svijet, nastao kreacijom i transformacijom ljudske, odnosno pjesničke duše, iz čije podsvijesti izbijaju modeli lične i kolektivne sreće, nesreće, patnje, boli, ljubavi i sl. Iz tih naslaga i represivnih taloga izbijaju pokatkad raslojeni identiteti jednog i cjelovitog.

Vertikala pjesničke imaginacije, te čarobne i skoro metafizičke šutnje, uzdiže ih do užitka pisanja, stvaranja, kreiranja estetskog oblika i spaja ih u jedno, u Akrostih šutnje. Tišina na taj način rađa strukturalne cjeline o meni, o tebi, o nama, koje se utapaju u vertikalu šutnje, a manifestira se s pozicije lirskog subjekt muškog i ženskog roda.

Čini se kao da ta duhovna, intelektualna, emotivna vertikala, kroz zamišljenu manifestaciju i vertikalu šutnje, implicira iskorak iz svjetovnog-profanog u hijerofaniju stvaranja, u kojoj se nadahnuće  pretvara u estetski čin i oblik, u duhovnu, metafizičku tvorevinu,  koja  nadilazi stvari i predmetni svijet.

Pjesnička šutnja je šutnja uzvišenja. Mogli bismo je nazvat i akro šutnjom, jer, ona je pjesnička imaginacija, nadahnuće, uzvišenje, vertikala, po kojoj se penje i raste njegovo ljudsko i pjesničko biće. Penje se i raste, do gornjeg, do krajnjeg uzvišenja duše, po tišini vertikale, poput one  tišine i šutnje pred bogomoljom, pred hramom, šutnje i tišine u ritualu molitve, meditacije, šutnje pred doživljajem snažne ljubavi, kao i pred doživljajem smrti i sl.

Iako je tekst pjesničke zbirke Akrostih šutnje raslojen na tri ciklusa, ipak, tako postavljena forma čitatelju ne predstavlja nikakvu prepreku u njegovom simultanom doživljaju, primanju, prihvaćanja  krajnje poruke teksta, koja se prostire u vremenu.

 

Iz teksta u kontekst

 

Promišljati tekst i kontekst, podrazumijeva promišljanje sociokulturnih uslova nastanka i rađanje teksta, kao i kontekst njegove recepcije. Svaki književni tekst se rađa, nastaje i pozicionira naspram općejezičkih diskurzivnih ograničenja, konvencija, zatim naspram tekstualnih prethodnika, književnih pravila, trendova, sociohistorijske određenosti i svoju poruku prostire u kontekst recepcije određene sociokulturne stvarnosti, kontekst čitanja, čitaoca, čitalačke publike i sl.

Pjesnička zbirka Akrostih šutnje, osim što je formalno raslojene strukture, se strukturalno, semiološki, semantički manifestira kroz slojevitost pjesničkog jezika i izraza. Promatrajući i promišljajući sintaksičku jezičku orijentaciju ili plan sadržaja ovog teksta, te semantičku ili plan izraza, uočavamo sistem označilaca, koji upućuju na označeno, na pojmovno ili ideaciono funkcioniranje jezika, koji nas uvode u sloj pjesničkog svijeta. Taj sloj nas povezuje sa kontekstom nastanka ili rađanja teksta, sa pjesničkim subjektom, sa njegovim identitetom, te emotivno-kognitivnim stavovima o životu. Čini se da svaki stih u navedenoj zbirci pjesama implicira određeno stanje i poziciju pjesničkog subjekta naspram života i svijeta u njemu, ogolijevajući stvarnost, na koju nas upućuje i poziva.

 

Pisala sam već o Dorothy Good

Najmlađoj vještici iz Salema

Pa pisat ću iznova i iznova

Sve dok ne propišem krv

A vaše oči ne pogledaju

Dalje od tuđih prozora

 

(„Dorothy Good“)

 

Ovi stihovi snažno impliciraju socijalno-povijesni diskurs, ogolijevaju ga, kritizira, osuđuje, i na taj način osud lirskog subjekta osvaja polja diskursivne prakse i jeziku daje moć da utiče na konstituisanja, odnosno promjenu socijalnih subjekata i njihove svijesti o vjekovnim žrtvama ljudske predrasude o vješticama.

U slučaju promišljajućeg teksta i konteksta, daje nam se mogućnost promišljanja ljubavi kao

najizraženije tematike ove zbirke, zatim čovjeka i nečovjeka, promišljanja života i njegovih atributa dobra i zla, kao i misaono-impresivnog, autoreferencijalnog izrazu pjesničkog subjekta, a u pjesmi „Moje pjesme, tvoji snovi“, koja implicira ekspresiju spoznaja o ovostranoj i onostranoj biti poezije.

 

Moje pjesme nikada nećeš vidjeti u zraku

Kako plutaju nebom, oblacima oko tvojih ušiju

Nikada one neće prodrijeti do tvoje krvi

 

Nikada nećeš razumjeti jezik njihova slova

Niti čuti pjesmu anđela i vragova iz njih

 

(„Moje pjesme, tvoji snovi“)

 

Stihovi ove pjesme, u kontekstu čitanja i čitaoca, donose spoznaju o odnosu većine socijalnih subjekata i njihovoj nemogućnosti doživljaja, procjene poezije, njenih vrijednosti i poruka.

Naslovi određenih pjesama u tekstu predstavljaju njegove jake pozicije, snažne značenjske jedinice, koje nas vode iz teksta u kontekst, a kroz lirsku, pjesničku ispovijest modernog i postmodernog izraza lirskog, pjesničkog subjekta.

Promišljajući naslov pjesme „Riječ, dvije o meni“, čitaocu interpretatoru se nameće misao o

samopromatranju, o pjesničkoj želji i pokušaju ponovnog oživljavanja sebe i odlazak u neko zamišljeno Drugo:

 

Nema ovdje vode kojom bih se umila

Ili utažila žeđ

 

(„Riječ, dvije o meni“)

 

I tako se pjesnički svijet Akrostiha šutnje razlijeva, označava kroz kontekst čitanja „Prognoze opreznosti“ i gradacije odrastanja u njoj, kroz kontekst „Talenta“, i ilustriranih životnih padova,  preko konteksta „Mjeseca u očima“ i leta u imaginarno, do iskustva života i prolaznosti u impresionističo-ekspresionističkoj viziji „Jeseni“, do „Bezimene“, i osjećanja netrebanja, napuštenosti, beskorisnosti u životnoj provaliji nedefiniranih ljudskih identiteta, koji vape za pomoć, kroz glas i riječ sociopate „Nisam obolio!“ a u „Bojama svjetlosti“ se pokušava dosegnuti istina o bitku, jestvu, jer neizvjena misao o njima donosi osjećaj apsurda i duševno razaranje lirskog subjekta:

 

I dalje sam osuđena na pogrešne misli

Ili sam to pogrešna cijela ja

 

O ljubavi: Iz teksta u kontekst                          

 

Osim što je lirski subjekt manifestira srcem djeteta, ljubav u navedenoj zbirci se manifestira

kao složena emocija, koju je teško definirat. Ljubav je milenijski stara emocija, fenomen kojeg čovjek i ljudski rod ni danas ne uspijeva definirati, odrediti se naspram njega, naročito kada je u pitanju ljubav između različitih spolova i sl.

U tekstu preovlađuju pjesme o ljubavi, a ljubav se u njima manifestira kroz lirske slike i emocije koje izbijaju iz njih, u rasponu od prvih znakova ljubavi između dvije osobe, preko svih njenih složenih nijansi, kvaliteta, intenziteta, kao i njen razvoj od prvih pogleda, preko osjećanja zanosa, poleta, radosti, sreće, potom čežnje, ljubomore, zatim tuge, patnje zbog neostvarenih očekivanja, zbog gubitka ljubavi i sl.

I, što to uopće znači ispisivati ljubav u suvremenom dobu, dobu automatiziranih poruka, virtualne slike i fotke, nezaustavljivih palčeva po mobitelu, digitalizirane stvarnosti?

Napisana knjiga ljubavne poezije je znak da još uvijek postoji istinska ljudska, stvarna, objektivna komunikacija i ljubav kakvu nam donosi suvremeno postindustrijsko doba i globalni informacijski sistem nebrojenih, kratkih informacija, neba slika i fotki u gomili usamljenika.

Stoga i ne iznenađuje što pojava erotike i čulnog spajanja dvoje mladih dolazi brzo, i nakon

pogleda.

 

Znaš li mi ime?

Pogledala sam te triput u oči toga dana

 

(„Ovdje sam“)

 

Pišem te!

Po svome tijelu boje bluda

...

Posvuda po sebi

Ja pišem te

 

(„Pišem te“)

 

Uživam u boli, u ukusu misli o tvom tijelu

U prodiranju svakog djelića tebe

Kroz moju krv

...

Mislila sam da ljubav boli jače

Pa sada

Mazohistički

...

Iznova i iznova

Lomeći te

Sadistički

...

Poklanjam ti sve što sam (p)ostala

Sve neljudske ostatke iz mog tijela

Satrane i duboko izgažene vlastitim egom

Nadajući se da ćeš me ipak sastaviti

Ovako

Oštećenu

...

Oprosti mi tu moju slabost

 

(„Infiltracija“)

 

Navedeni stihovi u kontekstu čitanja i promišljanja, predstavljaju, na neki način, faze čulne ljubavi i pad lirskog subjekta ili objekta ljubavi u dramski patos sadomazohizma, a potom unutrašnje borbe sa sobom kroz nadiruće pokajanje.

Kontekst čitanja nam donosi putovanje kroz „Strah od netebe“ i strah od gubitka sna o ljubavi i razarajuću ljubomoru koja lomi i razara kroz „Tvoje tuđe ruke“, zatim putovanje kroz „Trofej“ i ljubav koja pokreće radost i sreću, kroz ljubavno ushićenje, potom kroz apoteozu ljubavi u trenucima „Dok nas smrt ne rastavi“, putovanje kroz čežnjivo „Pišem te“, dok sve to uzaludno blijed, jer okus i spoznaja o izgubljenoj ljubavi se širi kroz „Requiem za našu dušu“.

Čitalačkim i interpretativnim uplivom u zbirku pjesama Akrostih šutnje, povećavamo sopstvenu spoznaju o pjesničkom diskursu i stilu modernog i postmodernog pjesničkog izraza. Moderan jeste, a glede načina izražavanja individualizacije kroz slobodan i originalan pjesnički jezik, i kroz učestali otpor prema manifestaciji općih i prirodnih osjećanja, otpor koji prerasta u prezir sentimentalnosti:

 

Mrzim tvoju ljubav prema svima

Mrzim svih ljubav prema tebi

 

(„Tvoje tuđe ruke“)

 

Prisustvo postmodernog pjesničkog izraza manifestira se u kontekstu promišljanja „Bala pod maskama“ i prisustva pitanja roda i spola i rodne slobode, potom kroz kontekst promišljanja postmodernih jezičkih označitelja, u slučaju interpretirajuće zbirke pjesama, kroz podrivanje tradicionalnih pojmova razuma i misli o životu:

 

Pokušavam dohvatit smisao života

Ali teško je kad se cijeli život pretvara u prah

Znajući, prekaljena svim životima do sada

Da ne postojim ni ja, ni mi

 

(„Pseudonim“)

 

Poetika moderne se utemeljuje i na vanliterarnim socijalnim činiocima, poput psihoanalize, tehničkih dostignuća i sl., te na već postojećoj Dekartovoj filozofskoj racionalističke misli, „Mislim, dakle postojim“, dok se poetika postmodernizma temelji na tvrdnji da ne postoji objektivna istina, te da i u književnosti ne postoji objektivna pozicija teksta i njegovog značenja.

Također je, u navedenoj zbirci pjesama, prisutno poigravanje sa jezičkom konvencijom, a uz prisustvo psovke, erotizma, žargona, koji snažno podrivaju književni jezik, a što i jeste znak prisustva postmoderne dekonstrukcije.

Čitanjem, promišljanjem, interpretiranjem navedene zbirke pjesama, svjedočimo kako tekst, pjesnička riječ, pisanje postaju dijelom konteksta čitanja, interpretiranja, te se na taj način utemeljuje i uklapa u mrežu diskursa književnosti, ili, pak, kulture, te postaje dijelom diskurzivne prakse, s porukama i njihovim prostiranjem u vremenu, koje čeka svog čitaoca.

Pjesničku zbirku Akrostih šutnje sa zadovoljstvom preporučujem za štampu i izdavanje.

 

Jašić Fikreta, mag. komp. knjiž. i bib.