Tri sestre, Anton Pavlovič Čehov

120.00kn


Back Cover

Dramu  u četiri čina „Tri sestre“ (ruski: „Tri sestry“) Čehov je napisao 1900., a prvi put je postavljena na sceni kazališta MHT 1901. u Moskvi. Ta se drama često uključuje u kratku listu Čehovljevih istaknutih drama, zajedno s „Višnjikom“, „Galebom“ i  „Ujakom Vanjom“. Mjesto radnje je neki ruski provincijski grad, gdje živi obitelj Prozorov: sestre Olga, Maša i Irina te brat Andrej. Doselili su se iz Moskve prije jedanaest godina zbog prekomande njihovog oca generala. Sestre Prozorov nikada se nisu navikle na provinciju i dalje čeznu za Moskvom, koja u njihovim očima jedina pruža životne perspektive. Glavni likovi u njoj su tri sestre: Olga, Marija (Maša) i Irina. Olga Sergejevna Prozorova  najstarija je od njih i ona je matrijarhalna figura obitelji Prozorov iako na početku drame ima samo 28 godina. Ona je učiteljica u srednjoj školi i usidjelica. Olga je vrlo majčinski nastrojena čak i prem starijim slugama, držeći staru sluškinju Anfisu dugo nakon što prestane biti korisnom. (…) Radnja ove drame zasniva se na tragičnosti samih likova te na osjećaju bespomoćnosti i beznadnosti koji, bez obzira na vječni optimizam, ne iščezavaju. Drama „Tri sestre“ analiza je socijalnih, moralnih i psiholoških sastavnica. Tri sestre Prozorov utjelovljuju pojam ljepote i profinjenosti te želju za boljim životom, no ipak se podvrgavaju ženi svog brata u nemoći da pomognu same sebi. Karakteristika likova u drami jest da se nitko međusobno ne sluša i jedni drugima ne uspijevaju pomoći.

Kategorija:

Description

Dramu  u četiri čina „Tri sestre“ (ruski: „Tri sestry“) Čehov je napisao 1900., a prvi put je postavljena na sceni kazališta MHT 1901. u Moskvi. Ta se drama često uključuje u kratku listu Čehovljevih istaknutih drama, zajedno s „Višnjikom“, „Galebom“ i  „Ujakom Vanjom“. Mjesto radnje je neki ruski provincijski grad, gdje živi obitelj Prozorov: sestre Olga, Maša i Irina te brat Andrej. Doselili su se iz Moskve prije jedanaest godina zbog prekomande njihovog oca generala. Sestre Prozorov nikada se nisu navikle na provinciju i dalje čeznu za Moskvom, koja u njihovim očima jedina pruža životne perspektive. Glavni likovi u njoj su tri sestre: Olga, Marija (Maša) i Irina. Olga Sergejevna Prozorova  najstarija je od njih i ona je matrijarhalna figura obitelji Prozorov iako na početku drame ima samo 28 godina. Ona je učiteljica u srednjoj školi i usidjelica. Olga je vrlo majčinski nastrojena čak i prem starijim slugama, držeći staru sluškinju Anfisu dugo nakon što prestane biti korisnom. (…) Radnja ove drame zasniva se na tragičnosti samih likova te na osjećaju bespomoćnosti i beznadnosti koji, bez obzira na vječni optimizam, ne iščezavaju. Drama „Tri sestre“ analiza je socijalnih, moralnih i psiholoških sastavnica. Tri sestre Prozorov utjelovljuju pojam ljepote i profinjenosti te želju za boljim životom, no ipak se podvrgavaju ženi svog brata u nemoći da pomognu same sebi. Karakteristika likova u drami jest da se nitko međusobno ne sluša i jedni drugima ne uspijevaju pomoći.

Reviews

Reviews

There are no reviews yet.

Be the first to review “Tri sestre, Anton Pavlovič Čehov”

Urednička recenzija

SVEVREMENI ČEHOV

    Antona Pavloviča Čehova (1860. – 1904.) odavno se smatra velikim ruskim i svjetskim piscem. Čehovljevi suvremenici bili su Lav Tolstoj (1828. – 1910.) i Fjodor Dostojevski (1821. – 1881.). Dok su Tolstoj i Dostojevski svoju veličinu najbolje iskazali svojim monumentalnim romanima (Tolstoj „Anom Karenjinom“ te „Ratom i mirom“, Dostojevski „Zločinom i kaznom“ i „Braćom Karamazovi“), Čehov, koji je doduše napisao i dva romana, no oni su ostali u sjeni njegovih najboljih djela, ostaje poznat prije svega po kratkim pričama i dramama. Za Čehova, koji je tvrdio da je „kratkoća sestra pameti“, riječ „kratko“ ostaje znakovitom ne samo za njegovo djelo već, na žalost, i za njegov život. Uz nju se veže i riječ „malo“. Čehov je pisao male priče o malim ljudima.

    Uz Čehova veže i riječ „jednostavno“. U svojim sjećanjima na Čehova Maksim Gorki zapisao je ovo: „Krasno jednostavan, volio je sve što je jednostavno, istinito, iskreno, a imao je naročiti svoj način da učini ljude jednostavnima.“

    Veže se uz djelo Čehova i oznaka „humor“. Mnoge njegove priče možemo označiti kao humoreske. U vrijeme Čehova stvaralo je mnogo ruskih humorista. No niti jedan se po značaju nije približio Čehovu.

    Čehov je u prvoj fazi svog stvaralaštva, od 1880. do 1887. godine, napisao puno priča (pisao je gotovo svakodnevno, i po više od stotinu priča godišnje) pomažući se honorarima. Tako priče za časopis „Iverje“ (Oskolki) nisu smjele imati više od stotinu redova i morale su biti humoristične. Pisane bez većih pretenzija, često u žurbi, mnoge od njih bile su zasnovane na vicu ili anegdoti i za cilj su imale zabaviti i nasmijati čitatelja. Priličan ih je broj Čehov potpisivao raznim pseudonimima. No one su bile zametak onoga što je kasnije Čehov razvio u svojim ozbiljnijim pričama i pripovijestima.

    U drugoj fazi Čehov unosi novine u formu priče. Čehovljevi junaci više nisu tipični, već individue i njegova priča nije zasnovana na vremenski ograničenom i zaokruženom nizu događaja. On sada opisuje stanja u svom junaku. U njegovim pričama kraj nije donosio razrješenje sukoba, opisani događaji nisu završeni i zaokruženi. U njegovim pričama nema pouke ni odgovora, kraj može biti samo u smrti koja je jedino razrješenje.

    Čehov je svoje drame smatrao komedijama iako one nisu komedije u pravom smislu te riječi. Prije bi se za njih reklo da su komedije u balzakovskom smislu, koji je svoj veliki ciklus romana nazvao „Ljudska komedija“ kao parafraza Danteove „Božanstvene komedije“. Gorki je rekao osvrćući se na humor u Čehova: „Još u svojim prvim pripovijetkama Anton Čehov umio je otkriti u turobnom moru banalnosti njezinu tragično-mračnu šaljivost. Treba samo pozorno pročitati njegove „humoristične“ pripovijetke da bismo se uvjerili kako je iza smiješnih riječi i situacija pisac vidio mnoge svirepe i odvratne stvari i stidljivo ih prešutio.“ Potom je Gorki sjajno dodao o Čehovu: „Nitko nije tako jasno kao Anton Čehov razumio tragičnost sitnica u životu, nitko prije njega nije umio tako nepoštedno istinito nacrtati ljudima sramotnu i žalosnu sliku njihovog života u sumračnom kaosu malograđanske svakidašnjice.“ Zapravo, pisac koji je bio liječnik, a cijelog se života liječio te naposljetku umro od tuberkuloze, nije ni mogao biti pravi humorist. Čehova bismo prije mogli usporediti s Kafkom (koji je također malo živio i dugo bolovao, a svoja djela smatrao humorističnima) nego, primjerice, s češkim humoristom Jaroslavom Hašekom.

    Uz Čehovljevo djelo veže se i duboka, osjećajna nota, kako je to zapazio Borges, a koji je cijenio Čehova. Od pripovjedača upravo su Čehov, Kafka i Borges ostavili najviše utjecaja, a nakon njih i američki pripovjedač Raymond Carver, sljedbenik i veliki poštovatelj Čehova.

Iako Čehov, kao ni Kafka, nikad nije pisao pjesme, poetičnost je itekako zamjetljiva u njegovim pričama i dramama. Istaknimo u tom pogledu pripovijest „Stepa“. Sava Morozov[1] s pravom je smatrao kako „komade Čehova treba režirati kao lirske komedije“.

    Iako je živio malo i dugo se borio s bolešću, Čehov je imao veliku energiju i ostavio za sobom veliki opus. Po tome se može mjeriti sa spomenutim Kafkom te, primjerice, sa svestranim Borisom Vianom.

    U današnje vrijeme roman je odnio prevagu u popularnosti nad pričom. Šteta, jer prozni pisac pokazuje pravo majstorstvo više u priči nego u romanu. Reći puno u malo prostora veliko je umijeće, a Čehov spada u niz pisaca koji su majstori kratke priče i koji su unijeli novinu u tu književnu formu i postali zbog toga svjetski poznati, a takvi su i Maupassant, Borges, Carver i još neki.

    Dramu  u četiri čina „Tri sestre“ (ruski: „Tri sestry“) Čehov je napisao 1900., a prvi put je postavljena na sceni kazališta MHT 1901. u Moskvi. Ta se drama često uključuje u kratku listu Čehovljevih istaknutih drama, zajedno s „Višnjikom“, „Galebom“ i  „Ujakom Vanjom“.

    Mjesto radnje je neki ruski provincijski grad, gdje živi obitelj Prozorov: sestre Olga, Maša i Irina te brat Andrej. Doselili su se iz Moskve prije jedanaest godina zbog prekomande njihovog oca generala. Sestre Prozorov nikada se nisu navikle na provinciju i dalje čeznu za    Moskvom, koja u njihovim očima jedina pruža životne perspektive.

    Glavni likovi u njoj su tri sestre: Olga, Marija (Maša) i Irina. Olga Sergejevna Prozorova  najstarija je od njih i ona je matrijarhalna figura obitelji Prozorov iako na početku drame ima samo 28 godina. Ona je učiteljica u srednjoj školi i usidjelica. Olga je vrlo majčinski nastrojena čak i prem starijim slugama, držeći staru sluškinju Anfisu dugo nakon što prestane biti korisnom.

    Marija Sergejevna Kuligina je srednja sestra, ima 23 godine na početku drame. Udala se za Kuligina kada je imala 18 godina i napustila školu.  Razočarana je u braku i zaljubljuje se u idealističkog pukovnika Veršinjina. Započinje s njim vezu. Kada je on prekomandiran, ona je slomljena, ali se vraća u život sa svojim suprugom, koji je prihvaća unatoč tome što zna što je učinila.

    Irina Sergejevna Prozorova najmlađa je sestra, na početku drame ima 20 godina, no u duši je još uvijek dijete. Jedina joj je želja vratiti se u Moskvu, koju su njih tri napustile jedanaest godina prije početka drame. Vjeruje da će u Moskvi pronaći pravu ljubav, ali kad postane jasno da ne idu u Moskvu, pristaje se udati za baruna Tusenbacha, kojem se divi, ali ga ne voli. Dobiva diplomu i planira otići s barunom, ali njega je ubio Soglioni u besmislenom dvoboju. Odlučila je svejedno otići i posvetiti svoj život radu.

   Andrej Sergejevič Prozorov je brat triju sestara. U Prvom činu on je mladić na brzom putu da bude profesor u Moskvi. U Drugom činu, Andrej još uvijek čezne za svojim starim danima kao neženja, sanjajući o životu u Moskvi, ali je sada zbog lošeg braka s Natašom zaglavljen u provincijskom gradu s djetetom i poslom tajnika gubernije. U Trećem činu njegovi su dugovi jako narasli i on je prisiljen založiti kuću, ali ne kaže to svojim sestrama niti im daje bilo kakve udjele u obiteljskoj kući. U Četvrtom činu Andrej je patetična ljuska svoga nekadašnjeg bića, sada otac dvoje djece.

    Natalija Ivanovna (Nataša) – Andrejeva ljubav na početku drame, kasnije njegova supruga. Ona očito nema vlastitu obitelj, a čitatelj ne saznaje njezino djevojačko prezime. Ona koristi svoj odnos s Andrejem kao način manipuliranja sestrama da rade ono što ona želi. Počela je vezu s Protopopovim, čelnikom mjesnog vijeća. U Četvrtom činu ona je učvrstila kontrolu nad svojom kućom od svog slabog, kolebljivog muža, ostavljajući sestre ovisne o njoj. Ona je opaka, manipulativna, samozadovoljna i ne brine ni za koga osim za svoju djecu. Mrzi tri sestre jer su, za razliku od nje, profinjene i obrazovane.

    Fjodor Iljič Kuligin – Mašin suprug i učitelj latinskog u srednjoj školi. On je veseo, ljubazan čovjek koji istinski voli svoju ženu i njezine sestre. Često u najtežim trenucima pokušava nasmijati druge likove kako bi se oslobodio napetosti. Na kraju drame, iako je znao što je Maša učinila, on je prima natrag.

    Radnja ove drame zasniva se na tragičnosti samih likova te na osjećaju bespomoćnosti i beznadnosti koji, bez obzira na vječni optimizam, ne iščezavaju. Drama „Tri sestre“ analiza je socijalnih, moralnih i psiholoških sastavnica. Tri sestre Prozorov utjelovljuju pojam ljepote i profinjenosti te želju za boljim životom, no ipak se podvrgavaju ženi svog brata u nemoći da pomognu same sebi. Karakteristika likova u drami jest da se nitko međusobno ne sluša i jedni drugima ne uspijevaju pomoći.

    Drama završava monolozima triju sestara koje one izgovaraju uz glazbu koja prati vojsku na odlasku iz grada: monolozi otkrivaju njihovu spoznaju o nemogućnosti da se u budućnosti dogodi išta dobroga i o osuđenosti na besmislen život.

                                                                                                                                                                                     Mr. sc. Žarko Milenić