Biografija

Vladimir Nazor

Vladimir Nazor (Postira, 30. svibnja 1876. Zagreb, 19. lipnja 1949.) bio je hrvatski pjesnik, prozaist i prevoditelj te političar za vrijeme Nove Jugoslavije. Predsjednik ZAVNOH-a, i prvi predsjednik Narodne Republike Hrvatske. U pedeset godina plodnog rada Nazor je pisao pjesme, pripovijetke, priče za djecu, putopise, romane, dnevnike, rasprave i prevodio talijanske i njemačke pjesnike.
Školovao se na Braču i u Splitu (osnovna i srednja škola), u Grazu u Austriji završio fakultet prirodnih znanosti (matematike i fizike), a bio je nastavnik u Zadru, Pazinu, Kopru i Kastavu. U Istri je bio i ravnatelj učiteljske škole, pa mu je taj kraj posebno ostao u srcu. Neko vrijeme je boravio u Zagrebu kao profesor učiteljske škole, a potom je niz godina (1920.-1926.) bio ravnatelj Dječjega doma u Crikvenici. U pojedinim dijelovima romana Šarko, pričanja jednog psa (1930.), Vladimir Nazor je, iz perspektive psića koji se okotio uz kolibicu na kraju tog parka, prikazao i dijelove vlastitoga života. Taj psić Šarko u realnom Nazorovom životu bio mu je vjeran prijatelj i pratitelj niz godina. Napisao je Nazor i priču Pastir Loda (1939.) o starom pastiru i njegovu životu. Pastir se zapravo zvao Ante Sapunar i živio je na Braču sa svojim ovcama, a često navraćao u Ložišća, Nazorov uži zavičaj. Postali su prijatelji, Nazor je zapisivao njegova sjećanja, ali mu nije rekao da će o njemu napisati knjigu. Katkad su plovili u piščevoj barci, pa i prespavali u njoj. Iz Zagreba je Nazor slao pakete prijatelju pastiru, a u jednome paketu bila je i knjiga Pastir Loda.
Vladimir Nazor puno je objavljivao u časopisima za djecu, primjerice u časopisu Mladi Istranin, Mladi Hrvat u Opatiji. Kasnije je objavljivao u časopisima Omladina i Mladost (1919.-1930.) u Zagrebu. Djeca su tamo u nastavcima mogla pročitati Veloga Jožu (1908.), Bijeloga jelena (1912.), Minjija (1913.)… Potpisivao se kao Mirvlad Zorna, Vladimir Primorski, Vladimirus Naso. Najveći broj njegovih djela za djecu objavljen je zapravo u čitankama za osnovne škole što ih je Nazor sastavljao sam ili s nekim kolegom. Od bajkovitih djela najljepše su mu priče Bijeli jelen i Minji, a iz njegovih Istarskih priča (1913.) Halugica, Albus kralj i Svjetionik. Napisao je dvije inačice Velog Jože, jednu za odrasle i jednu za djecu, kao i alegorični ep Medvjed Brundo (1918.).
S pjesnikom Ivanom Goranom Kovačićem otišao je 1942. godine u partizane, otkuda se povremeno javljao pričama i pjesmama, sve do kraja Drugoga svjetskoga rata. Nakon rata postao je prvi predsjednik hrvatskoga Sabora.
Vladimir Nazor umro je 1949. godine u Zagrebu. U njegovu čast svake se godine dodjeljuje nagrada koja nosi njegovo ime. Nagradu »Vladimir Nazor« dodjeljuje Republika Hrvatska za najbolja umjetnička ostvarenja na području književnosti, glazbe, filma, likovnih i primijenjenih umjetnosti, kazališne umjetnosti te arhitekture i urbanizma u Republici Hrvatskoj. Nagrada se dodjeljuje kao godišnja nagrada i kao nagrada za životno djelo.